desert_rose

***

Odlazi cirkus iz našeg malog grada
Širokim drumom što izlazi na most.
Odlazi cirkus i ja se pitam sada
Tko je domaćin, a tko je bio gost?

Nestaje cirkus u širokoj ravnici
U kišnoj noći za njim se srebri trag.
Odlazi fakir i artisti na žici
i tužni pajac što bio mi je drag.

Dal' je sve bilo samo fol?
Dal' je sve samo jeftin trik?
Il' sve te maske kriju bol
i neki sasvim drugi lik?

Pričat će deca o svetlima arene,
vežbat će krišom kod kuće neki štos.
Ali već sutra, čim prođe neko vreme
samo će retko pomišljati na to.

Ostat će okrugli trag na mestu šatre,
tu gde se hrvao sa tigrom hrabri grk.
I par plakata, na njima gutač vatre
kome će klinci već nacrtati brk.

Dal' je sve bilo samo fol?
Dal' je sve samo jeftin trik?
Il' sve te maske kriju bol
i neki sasvim drugi lik?

Laku noć dame i gospodo.
Eto, i ova predstava je završena.
Nadam se da ste uživali u njoj.
Bilo je zadovoljstvo glupirati se za vas sve ove godine.
Nadam se da ćemo se još videti u nekom drugom gradu,
na nekoj drugoj predstavi,
u nekom drugom cirkusu.

Odlazi cirkus iz našeg malog grada
širokim drumom što izlazi na most.
Odlazi cirkus i ja se pitam sada:
ko je domaćin a ko je bio gost?

Odlazi cirkus, za sve je bolje tako.
Mnogi su predstavu shvatili do sad.
Nove pajace će masa naći lako
jer drugi cirkus ce doći u naš grad.

Ma sve je bilo samo fol.
Sve je to samo jeftin trik.
I sve te maske kriju bol
i neki sasvim drugi lik.“

29.05.2007. u 13:00 | K | 6 | P | # | ^

Slobodarska

Može li bolje?
Može li drugačije?
Nade u bolje sutra ima li?
Koliko ljudi treba umrijeti?
Koliko života završiti se?
Koliko vremena proći treba
da čovjek iz košmara blještavila izađe
oči da otvori
svojima da progleda?
Što dogoditi treba se
apatija opća da prestane?
Hoće li čovjek jednom podići glas?
Kriknuti : Dosta!
gledajući kako elita uništava mu život
ubija djecu
razara obitelj
stvara od njega roba?
Koliko sloboda doista vlada svijetom?
Čovječe,
prestani pričati kako ništa učiniti ne možeš!
Oni su tada jači, znaj…
Prestani vjerovati da netko će drugi djelovati!
Ti si bitan za slobodu…baš ti…
Progledaj!
Iza zavjese kriju se mračne tajne…
Oni žele da ih ti ne vidiš…
Nemoj zatvarati oči, molim te…
Jer, čovječe, ljudi uistinu umiru…
Nestaju kao da ih nije ni bilo
samo zato jer su željeli bolji život…
samo zato što ti, o čovječe, kažeš
da ništa učiniti ne možeš…
da izlaza nema…
A ima ga…
Oni ga samo vješto skrivaju
iza pendreka, pištolja, tenkova i „američkog sna“…
I sve što ti daju jest fatamorgana…
privid oaze do koje, slijedeći ih, nikad stići nećeš…
A može bolje…
Pravednije može…
Mirnije…
Jednakost vladati može…
Ali tek kad shvatiš, čovječe,
da sloboda tvoja, samo tvoja je
da ograničena jedino slobodom drugoga biti može…
da ne treba ti tiranina s maskom 'slobode'…
da sam razmišljati možeš…
da ne posjeduješ Zemlju…tu si samo gost…
da ubijanje zbog komadića onoga što ti i onako ne pripada besmisleno je…
da hijerarhija sama otići neće…
Sloboda te treba, čovječe…
Ti odlučuješ…

13.02.2007. u 20:46 | K | 51 | P | # | ^

Štafetni post...

došao je red na mene da vam otkrijem 5 stvari o sebi...već sam davno dobila štafetu, ali kako nije bilo mogućnosti, nisam je još ponijela i predala dalje...pa eto...sad ću...

1. strašno se bojim neprihvaćanja...onima koji me osobno znaju ovo će se činiti kao nebuloza, ali tako je...mnogo puta progutam ono što bih zapravo željela reći iz straha da ne budem odbačena...popljuvana..
2. u nižim razredima osnovne škole djeca su me zlostavljala na sve načine na koje je to bilo moguće...znaju biti prilično okrutni ti mališani...nikad nisam otkrila zašto...
3. poljubila sam ženu...fora je bilo...(e na ovo će se neki ljudi šokirati :))
4. obožavam riskantne situacije...adrenalinske bombe...planiram skakati padobranom ovo ljeto...volim pritisnuti papučicu gasa do poda...u zavojima...i na ravnici...obožavam penjanje...ali ono riskantno...
5. stravično mi se gade kukci...pauci...i slična stvorenja...ježim se pri pomisli da ih trebam dotaknuti...

evo ga...sad i to znate...neke stvari nije bilo najlakše napisati, ali poanta je u tome da vam kažem ono što ne znate, zar ne? :)
štafetu prosljeđujem LokalPatriotu, Grofu V, Danieli, Jamais i Spuky...uživajte... :)
voli vas desertrose... :*

04.02.2007. u 21:03 | K | 18 | P | # | ^

Put iz snova...

Ima li veće sreće
ima li veće blagodati
od mirnog srca
iskrica u pogledu
kojim mazim crte
tvoga lica
dok se zagrljeni naslanjamo
na zidine drevnog grada
obavijeni pjesmom valova
i galebova
u nježnom zimskom jutru
u društvu dvaju golubova
što, baš poput nas, uživaju
u ljepoti nježnog poljupca
kojim se predajemo
jedno drugom
ispunjeni najdrevnijim osjećajima
ljubavlju
poštovanjem
iskrenošću?
Ima li, uistinu, veće sreće
od ispunjenosti tvojim bivanjem
svakog trena mog bivanja
na stazi koju životom nazivamo
dok kročimo kroz svoju stvarnost
nazvanu vremenom?
Ima li većeg ispunjenja
do biti tvoja,
znati da u mislima tvojim bivam
dok ti u mojima jesi?
Ima li veće stvarnosti
od mira u srcu
koje, od kad tvoje je,
tako sretno kuca?
Ne, nema boljeg
od sposobnosti
da mirno gradim svoj život
znajući da me netko
čeka
voli
prihvaća
što god se dogodilo...
Nema većeg ispunjenja od
muškarca,
žene
i ljubavi...

...napokon...napokon mi je komp došao k sebi...napokon mogu dijeliti s vama ponovno sve...o, kako ste mi nedostajali...silno...silno...i radosna sam što ponovno sam ovdje...šaljem vam svima puno pozdrava...zagrljaje...puse...šaljem vam sebe...

beskrajno vas voli
desert rose

28.01.2007. u 22:39 | K | 23 | P | # | ^

Divan dan...

zora u tvojim očima...
jutro u tvom poljupcu...
mir u tvojim rukama...
povjerenje i suze u očima...
uzaludna potraga za rječima...
samo prisutnost...
stisak ruke...
tihi dodir...
stazama prošlosti korake ostavljamo...
na brijegu drevni dvor...
među zidovima zvuk starine...
moja ruka u tvojoj toploj ruci...
kula i vjetar u kosi...
meke podatne usne...
pun ljubavi tihi pogled...
vrijeme među drvećem nestalo ...
u jezeru svakodnevica se gubi...
u tvom zagrljaju izgubljena budna sanjam...
ništa nije...
samo mi...
cvrkut ptica...
i krugovi na vodi...
kilometri pod našom kočijom ostaju...
svijet iza nas...
nema buke...
ljudi nema...
tek miris tvoje kože...
mekoća tvojih usana...
kap vode niz tvoj vrat...
znatiželjni pogledi ne postoje...
u daljini izgubljeni glasovi u žamor pretvaraju se...
beznačajni nerazumljivi žamor...
važna je samo u tvom naručju sekunda...
vječnost...
ere tvoje blizine...
eoni naše stvarnosti...
pjesma tišine u dahu uz moj vrat...
spjevovi ljubavi u tvojim očima...
očaranost u trenucima stvarne odvojenosti...
trnci u kralješnici...
vatra u krvi...
zamagljeni opijeni pogled...
ti...
svuda...
moja savršena umjetnina...
ispunjenje snova mojih...

"reči bi sve pokvarile...
samo se ćutke pokraj mene stisla...
sami...
svoji...
izbeglice iz besmisla.."

na predivnom danu, hvala ti...

06.12.2006. u 21:25 | K | 103 | P | # | ^

Misao mog srca...

buđena snenim maznim glasom...
mažena vrelim dahom...
opijena očaranim pogledom...
smirena nježnim dodirom...
ovijena maglom i tvojim bićem...
isprepletena pogledom tvojim...
istkana od tvojih poljubaca...
naslikana kistom tvojih usana...
voljena ljubavlju tvoga srca...
sretna sam...
zbog sjaja u tvojim očima...
zbog mirisa tvoje kože...
zbog pogleda dječačkih očiju...
zbog nježnosti krila leptira...
zbog osmijeha na tvojim usnama...
zbog otkucaja tvog srca...
zbog ljepote tvoje duše...
zbog iskrenosti tvoje misli...
zbog dodira tvojih ruku...
volim te...
zar je potreban razlog?

update...
uzročnik mog osmijeha...princ moga srca...pozdravlja vas, moje prijatelje...sviđate mu se...jednako koliko i meni...
voli vas sretna desertrose... :)

01.12.2006. u 22:45 | K | 29 | P | # | ^

Hvala ti...

za svaki pogled
kojim po zrakama mog pogleda prebireš
čineći da se kao princeza osjećam...

za svaki osmijeh
kojim u osmijeh moje razvlačiš usne
ma koliko zgrčene od boli bile...

za svaki poljubac
kojim topiš svaku naslagu
kroz život sakupljene boli...

za svaki dodir
kojim sve oklope skidaš,
poput leda zidove topiš...

za svaku riječ
koja učini da trnci niz kralješnicu spuste se
da pješčana oluja u utrobi započne...

hvala ti...

mom životu donio si smisao...
u mrak pregršt zraka sunca pustio...
sa lica svaku suzu izbrisao...
noći mračne i besane ispunio...
nadu u bolje sutra ponovno probudio...
izgubljenu vjeru u ljubav našao...

hvala ti...

što moje zore osmijehom počinju...
što moji dani osmijehom ispunjeni bivaju...
što moje večeri osmijehom završavaju...

hvala ti...

što si tu...

25.11.2006. u 00:33 | K | 29 | P | # | ^

Između jave i sna...

18.11.2006. u 11:51 | K | 1 | P | # | ^

Od vremena ukraden tren...

stijene izranjaju iz brda...
bijele...
oštre stijene...

šumom prekrivene površine...
pogled prema vrhu...
opasnost...
divna opasnost...

lagan smijeh...
nakon mnogo vremena
mira tren...
u hodu lakoća...
među zelenilom ciklama...
usamljena...
prelijepa ciklama...

ubrzan dah...
leđa do kamena hladnog ...
u grču stegnuti mišići...
na grani vrabac...
malen...
veseli vrabac...

trenutak nepažnje...
ruka u ruci...
spas...
što život je...
kristalna kugla tek...
razbiti što sprema se...

vrh...
pogled koji tek doživjeti mora se...
u plavetnilo zraka brda ovijena...
tek tanka linija velika je rijeka...
u kosi vjetar....
na koži sunce...
u srcu zaborav...

meka koža pod prstima...
brižne oči...
pažljive...
znam da osjećaš što događa se...
i da si tu znam...
i hvala ti...

strma stijena...
adrenalin sve više krv zaposjeda...
korak po korak...
opasnost sve veća je...
za tren sve bih okončati mogla...
oči...
vjetar...
tišina...
tisuće boja krošanja...
ljepota beskrajna...
mir...
dalje idem...
tlo pod nogama...
siguran zagrljaj...
tko bi sve to napustio...

smijeha u izobilju...
list u kosi zapleten ...
u igru mališani omotani...
planinski u plućima zrak...
zatvorene oči...
trenutak šutnje...
želja izgubiti se ovdje...
nikad u stvarnost ne vratiti se...

16.10.2006. u 22:07 | K | 76 | P | # | ^

***

veliki mjesec...
u meku maglu kuće omotane...
noć ledeno vedra ...
bjeličasta staza na tamnoj podlozi nebeskoj...
u grudima bol...

zaglušujuća tišina...
bezbrojni šavovi na srcu...
suza na modrim se usnama ledi...
kristali ledeni na sag lišća padaju...
blagoslovljeni zvuk...

spokojna brda...
savršeno zelena trava i žubor potoka...
srebro se mjesečevo po lišću rasulo...
poput bijele koprene sve pokriva...
u meni muk...

bezdan duboki...
noge tako umorne postaju...
jecaj iz grudi nalazi put...
tijelo s lišćem suhim stapa se...
da mi je nestati ovdje...
zaspati zauvijek...

09.10.2006. u 21:18 | K | 32 | P | # | ^

***

list po list niz vjetar se ljulja...
nestaje u brončanom sagu jeseni...
umorni koraci...
oborene oči...
tišina...

pramen kose po licu škaklja me...
zraka sunca osmijeh mami...
miris jabuka...
disanje zemlje...
sjećanje...

kapi vode niz kožu putuju...
pogled u daljini gubi se...
smijeh djeteta...
plave oči...
povjerenje...

slatka toplina čaja u utrobi...
glazba kiše po lišću...
poslijednja lastavica...
san o sreći...
sjeta...

tračnice u maglovito odlaze jutro...
vagoni te odnose...
štit vjere...
pokrivač ljubavi...
borba...

04.10.2006. u 22:27 | K | 29 | P | # | ^

Jesen...

brončanim prstima jesen na vrata je pokucala...
nisam je pozdraviti uspjela...
noći hladnije postadoše...
jutra maglom ovijena...
dani sve brže na počinak se spremaju...
svojim je štapom doticati lišće počela...
kistom najljepše boje crtati stala...
a ja preumorna postadoh da primijetim je...
na stolu otvorena knjiga stoji...
slova žude da pročitana budu...
al oči se sklapaju...
misli u san jure...
krevet primamljiv postaje...
iako prazan...
hladan...
kapci su teški...
olovni...
bez pratnje očiju prsti po tipkovnici lete...
moram bar trag ostaviti...
da tu sam...
da dišem...
da vjerujem...
i da shvatih što propuštam...
i da primijetih jesen...
večeras kad prolila je sjaj po lišću...
večeras kad kruška pod noge pala mi je...
večeras kad bijela magla poprati mi dah...
večeras jeseni dobrodošlicu želim...
večeras odlazim umorna u san...
nemam snage misliti noćas...
srest ću se s vama u snovima...

26.09.2006. u 21:37 | K | 40 | P | # | ^

Jedan kišni dan...

Kilometri pod gumama automobila…bijele crte promiču…besciljno lutanje kišnim gradom…praznina misli…tupi pogled u daljinu…“Everybody hurts“ na repeat-u…neznane ulice…miris čempresa…kapi kiše kroz otvoreni prozor…kočnica…kuda dođoh…groblje…ironija…velika ironija…izlazim…šljunčana staza…tišina…samo škripanje kamenčića pod nogama…disanje…dragocjeno disanje…vječni dom…zemlja…ništavilo…samo zlatna slova na mramornim pločama i vreća sjećanja…slika dragog prijatelja…kako je davno to bilo…imao je samo 14 godina…nepravda?...sudbina?...i Pitanje…zašto…nema odgovora…ili je možda u suzama…ma ne…ne dam očaju da pobijedi…možemo mi to…sada treba iskoristiti…svaka sekunda je vrijedna…ponekad lako je reći…otirem suze i opirem se slamanju…ne sad…bijele crte u retrovizoru…bijeg…ili pobjeda…za sada…melodija mobitela…tata…želi mi laku noć…drhtanje njegovog glasa…vedrina u mom…nemoj se slomiti…snaga putuje elektromagnetskim valovima…i kilometri samoće su prevaljeni…nadam se da će lakše zaspati…'volim te, tata. Lijepo spavaj.'…razgovor gotov…suze…tako mi nedostaješ…tako bih se željela probuditi iz ovog ružnog sna…ali nažalost nije san…java je…stvarnost…i boli…ali neću dopustiti da pobijedi…vjerujem dokle god dišeš…ovo su samo trenuci…samo male slabosti…jednom ćemo se smijati ovome…hoćemo…znam…bit će novi dan…novo svjetlo…radost…i ovu ćemo oluju pobijediti…i bit ćemo jači…još bliži…još povezaniji…i nikad ti neću pokazati da se bojim…znaš da sam tu…i da vjerujem…u bolje sutra…u budućnost…i da te beskrajno volim…

Pitam se ponekad zašto se neke svari događaju…i tada se sjetim jednog posta…puzzli…slika će se jednom složiti…i shvatit ću…sve se s razlogom događa…nadam se da ću otkriti razlog…nadam se da će se slika posložiti…sada…suočavam se sa svakim danom…i sve je više pobjeda optimizma…hrabrost je nada unatoč strahu…i kad padam uhvati me prijatelj…hvala vam za to…svima koji su osjećali kada treba biti tu..svima koji su poklonili molitvu i vjeru…riječi ili poneki nijemi zagrljaj toliko toga učine…i oprostite na izostajanju…dani su ponekad prekratki…volim vas…

19.09.2006. u 23:01 | K | 41 | P | # | ^

baka...

sjeda kosa...
pogled blagi...
godine na licu bore su ucrtale...
mir u očima...
život u naborima ruku...
ruku što položene u krilu nježno leže...
ruku što za kruh radile su...
ruku što dobro su i zlo okusile...
te krhke ruke...
sad kruh uzimaju...
blagovala je...

14.09.2006. u 21:44 | K | 29 | P | # | ^

Misli...

...pokušavam staviti na monitor misli...osjećaje...stanja duha u ovim mračnim danima...danima kad nada se na kapaljku dobiva...kad svaka kap zlata je vrijedna...pokušavam si olakšati...izbaciti bol na monitor...pretočiti je u slova u nadi da će se malo umanjiti bar...
...osjećam kako se zidovi mog života...zidovi koje sam dugo i strpljivo gradila...zidovi u koje je toliko uloženo...ruše...jedan po jedan...a činilo se da se kockice u mom životu počinju slagati...da stvari na svoje sjedaju mjesto...činilo se...i samo niotkuda...kao grom iz vedra neba...neka dijagnoza...neki nedolazak...neke riječi...i sve se rušiti počne...i misli lutaju tamnim prostranstvima...traže grešku...traže krivca...jer lakše je okriviti nekog za događaje...sebe makar...a breme krivnje preteško je...nenosivo...i suze pokušavaju bol isprati...otplaviti tugu iz ponora očiju...ali ne ide im...bol ostaje...teško je kroz život kročiti sam...misli se množe u tamnim...samotnim noćima...dok magla obavija dolinu i kuće...teško je biti hrabar...
...no tko je rekao da će život biti lagan...nitko...znala sam da će biti padova...ali sve odjednom...to nisam očekivala...stvarno nisam...i pitam se čime to zaslužih...a znam da nema razloga...da se neke stvari jednostavno dogode...
...u trenucima kad mišljah da nema nikoga...u trenucima kad bilo mi je najteže...ipak stiglo je svjetlo...neki zagrljaji...čvrsti zagrljaji u kojima sam mogla ostaviti suze...koji su me ohrabrivali...neke riječi na ekranu...iskrene riječi podrške...neki razgovori...razgovori koji su me podsjetili na stvari koje sam zaboravila...draga osoba koja me je podsjetila da je hrabrost kontroliranje straha...činjenje nečega unatoč strahu...ja se nadam...unatoč smanjenim izgledima...osoba koja vjeruje u mene...ipak ima svjetla u ovoj tami...ono me tjera naprijed...
...ponekad nemam snage uključiti računalo...pisati...oprostite mi na tome...tijelo je umorno...izmučeno borbom...borbom sa strahom...nisam vas zaboravila...ne bih to mogla...samo ponekad...snage ponestane...i znajte da cijenim vašu podršku jako...ako u snagu molitve vjerujete...molite za mene...mog oca...ako ne vjerujete...samo vjerujte u poboljšanje...u svjetlo...najteže je pomoć tražiti...ja u ovom trenutku vapim za njom..pružam ruke da ne padnem...svaka riječ kap je nade...stepenica prema svjetlu...hvala vam na svakoj...i oprostite na ovom košmaru...zbrci...ali to je ono što sad u glavi mi se nalazi...

09.09.2006. u 22:32 | K | 36 | P | # | ^

Put...

Mrak…tisuće svijeća na nebu…nemir u duši…put u nepoznato…bijeg od stvarnosti…autobus za prošlost…tisućama godina unazad…cesta…velebne građevine…ljepota jednostavnosti…daleke misli i neke riječi…otvoreno more…rijeke vina…i suze…svjetla u noći…daleka svjetla…tako nedostižna…rađanje sunca iz modrog mora…pramac u valovima…neka slova…suze…nove ceste…novi gradovi...nove ljepote…gubljenje u tišini prošlosti…gitara i pjesma…oblaci dima…alkohol…maska osmijeha…gubljenje stvarnosti…nova buđenja…živi nabori kamenih kipova…želja za postajanjem jednog od njih…nepoznati ljudi na ulici…prazni pogledi slučajnih prolaznika…licemjerje poznanika…nova mora…nove stijene…novi kilometri…neko novo drveće…vulkanski pijesak…prašnjavo tlo pod nogama…zatrpani grad…zatvorene oči…praznina misli…ljudski trud…šum fontane u ušima…odbljesci sunca u očima…daleki smijeh djeteta…glazba u ušima…san daleko od očiju…grobovi velikana…divljenje…gubitak pojma o vremenu…neki razgovori…pjesma…vodene ulice…golubovi i violine…raskoš…samoća…tonuće crvene kugle u more…razlivena krv po nebu…vjetar u kosi…novi kilometri…mrak…tihi povratak…u stvarnost…strah…

04.09.2006. u 21:55 | K | 36 | P | # | ^

desertrose...

latica po latica otkidana je noćas ruži ovoj...
okrutno...
noževi zabijali su se u leđa...
snažno...
jedan po jedan do srca je nalazio put...
beskrajno bolno...
uzeše mi sve kapi vode...
pijesak uvlačio se u izrezano srce...
pržio ga...
oaze nigdje na vidiku..
i bodljikavi stanovnici pijeska nestali su...
samo okrutno sunce...
beskraj vrelog pijeska...
i slomljena ruža u ništavilu...
ostavljena da umre...
ovaj je put mjera pelina napunjena...
gorčine čaša po izgaženom razlila se srcu...
vatra tuge otkinute pržila je latice...
u prah pretvorila ih ...
umrijeti htjedoh...
očajnički tražeći mir...
no smrt moja njima bi pobjedu donijela...
procvast će novi cvijet...
ovaj put i trnje će izrasti...
gusto...
oštro trnje...
i neće svi u mirisu pustinjske ruže uživati moći...
samo oni koje trnje ne otruje...
samo oni koji slomiti cvijet neće...
jer previše je boli podnijela...
previše suza isplakala...
previše puta slomljena bila...
trnje i zid...
od noćas prije cvijeta vidjet će se...

update...

prije daleka puta pozdravljam vas, prijatelji moji...
teška srca na njega krećem
jer od vaših odvodi me slova...
vratit ću se nakon sedam izlazaka sunca...
nakon sedam tamnih noći...
i tada nadoknadit sve ću propušteno...
oprostite mi što nisam sve vas posjetiti uspjela...
vrijeme stislo me u žrvanj...
popustit će kad prođe nedjelja...
i bit ću ponovno potpuno s vama...
moje vas srce neopisivo voli...
duša vam moja pozdrave šalje...
mislima uz vas ću biti...
nedostajat ćete silno...

27.08.2006. u 00:16 | K | 42 | P | # | ^

***

željezni bat udario je o stjenku zvona…
kazaljke se sklopiše dok vjetar je pjevao pjesmu noći…
još jedna godina…
brojka se promijenila…
sada…
u ponoć…
okrenuh se za prošlim vremenom…
oblaka je bilo…
sunca…
nježne mjesečine…
kapi kiše po licu…
dobrih…
loših vremena…
uspona…
padova…
brzih rijeka…
potočića mirnih…
žalim li za čime?
nikada…
novim vremenima ruke pružam…
novim danima ususret koračam…
sreći…
tuzi…
svjetlu…
mraku…
smiješim se…
životu…
radujem se…
i skakućem…
plešem…
bosa…
u travi rosnoj…
ulazim u godinu novu…

23.08.2006. u 00:00 | K | 33 | P | # | ^

Ljubav...

Vadeći pospanu glavu iz svojeg skrovišta iza šume ljetno je sunce prosulo svoj sjaj u zjenicu tatinog oka…vlažan oblačić očajanja je nestao…vjera je zauzela mjesto na tronu njegove duše…snaga se nastanila u njemu i spremno započinjemo borbu iz koje ćemo izaći kao pobjednici…zajedno…u dobru i zlu…obitelj…najveća vrijednost…
Istina je da u teškim vremenima…kad prijeti gubitak onoga što voliš…shvatiš kolika je zapravo tvoja ljubav…teška vremena ojačavaju…učvršćuju veze…
U danima iza mene moja je obitelj prošla to iskustvo…nije još gotovo…daleko od toga…ali ljubav je zračila iz svih članova…posebno iz roditelja…oni su doslovno izvršili bračne zavjete…u dobru i zlu…u zdravlju i bolesti…ruka u ruci…opipljiva ljubav u zraku…prava ljubav…bezuvjetna…beskrajna…ljubav kakvu želim…
Sada se pokazalo i tko su pravi prijatelji…meni…prijateljica koja je po pljusku biciklom došla do mene kako bi mi pružila podršku…srećo, beskrajno ti hvala na tome…prijateljica koja je istog trena bila sa mnom na kavi…i tebi najveća hvala…i vi, svi, virtualni prijatelji…ne znam što bih bez vaše podrške…bez vaših utješnih ohrabrujućih riječi…bez nade koju ste mi ulili svakim komentarom…svakom porukom..svakim mailom…svakim pozivom…tu ste bili kad mi je najteže bilo…kad se nebo rušilo…pridržali ste ga sa mnom…pomogli mi da ga stavim na njegovo mjesto…nema riječi koja bi dovoljno vjerno iskazala moju zahvalnost…nema riječi koja bi dočarala koliko mi značite…i znajte (svi, da sad pojedinačno ne nabrajam) da sam i ja tu za vas kad vam bilo što treba…volim vas sve..beskrajno…i zahvaljujem vam svakom zrakom sunca…svakim otkucajem ovog srca u grudima...

17.08.2006. u 22:28 | K | 46 | P | # | ^

Jači smo...

…grč u želucu…stisnuto grlo…suze u očima…život je tako beskrajno krhak…lomljiv…i ponekad toliko toga želim reći…ali riječi ne nalaze put iz glave…ostaju zarobljene…
…ponekad stvari uzimamo zdravo za gotovo…nismo svjesni kratkoće vremena provedenog na zemlji…izbjegavamo misliti o tome koliko je kratak naš vijek…tek treptaj u vječnosti…a mi…tek zrnce prašine u beskraju svemira…i dani nam prolaze…a mi ne govorimo dovoljno koliko nam je stalo do nekih ljudi…naivno misleći kako bi oni to trebali znati…
…i onda dođe neki trenutak…neko vrijeme…neka okolnost…i shvatim koliko je sve to prolazno…i bude mi žao…žao što sam toliko prilika propustila…i suze se spuste…dok u naručju držim mamu koja jeca…boji se…i nastojim biti jaka…prenijeti hrabrosti malo na nju…i glas iznutra govori da mora sve biti u redu…da ne posustajemo…da ništa to nije…da nije kasno…i vjerujem u to…jer na vrijeme je bolest otkrivena…i znam da sve će dobro biti…ali taj trenutak…sama pomisao da bih ga mogla izgubiti…prerano…slomi me na tren…i govorim sve što propustih...i bit ću tu…borit ćemo se…zajedno…i pobijedit ćemo…znam to…ta je malodušnost samo tren bila…ništa više…jer nikuda ti ne ideš…ne još…jači smo mi…puno jači…

Možda nisam dovoljno često,
možda nisam dovoljno jasno,
možda nisam dovoljno glasno,
rekla koliko te voli srce moje...
zahvalila za sve što si mi dao...
za svaki put kad si uz mene stao...

zato sada,
dok još kasno nije
dok nebom se razlijeva crvena boja
govorim ti to slovima ovim
i žao mi što rekla nisam prije...

znaj da u mom srcu mjesto posebno imaš
da volim te najviše na svijetu
da za te život svoj bih dala
okrenula čitavu planetu...

bori se...
nedaj se...
jer, tatice, volim te...

13.08.2006. u 20:08 | K | 50 | P | # | ^

<< Arhiva >>